Njemu je bilo stalo samo da zadovolji sebe. Na moje molbe se nije osvrtao.
Najteže je živjeti ambicije svojih roditelja. To sam osjetila na svojoj koži. Osjećam i danas. Otac mi je profesor tjelesnog u srednjoj školi. Želio je da upišem i završim Fakultet za tjelesnu kulturu. Moje želje nisu bile bitne. Toliko je navaljivao da mi je postalo prirodno da radim ono što me zapravo ne zanima.
Kako sam jedinica, od mene je uvijek očekivao vrhunske rezultate u školi, u jezicima, na folkloru. Vodio me je na utakmice, pričao sa mnom i tehnici, taktici, fizičkoj pripremi kao da mene to intersira. Kad bi se sredila za grad, obukla kratku suknju ili haljinu, mrštio se.
Mislila sam da ću odahnuti dušom kad odem u Beograd na studije. Jedva sam čekala da odem i ne budem pod njegovim strogim režimom. Ali on me uvijek sačeka kad dođem na raspust ili vikend. Dođem na dva dana da se vidim s mamom i njim, kao i prijateljima iz srednje, a on mi napravi vojnički raspored. Ustajanje u pola šest, trčanje 10 kilometara i teške vježbe. On ih naziva vježbice.
Isto je uradio prije dva vikenda. Od upala se još oporavljam. Napalio se na kros fit i maltretirao me je sat i po da vježbam. Posle pola sata vrištala sam od bola, ali to njega nije interesiralo. Nije htio da prestane. Govorio mi je da sam slabić, da nikada neće biti čovjek od mene. Izdržala sam i sad jedva hodam. Dečko mi savjetuje da ga ignoriram, da ne ispunjavam više njegove snove o velikoj sportskoj karijeri i da upišem ono što me stvarno zanima – arhitekturu.
nadlanu.com
0 komentari:
Objavi komentar